“Volim te” je zbirka stotinjak pjesama i poezije poznatog publicista te glazbenog autora koja svojim slobodnim stilom, sirovim stihom i direktnim verbalnim striptizom poziva na ljubav i mami na opredjeljenje za, a ne protiv ljubavi, ma kako ona ponekad bolna bila. Autorov svijet intime je prosut pred čitatelje razoružavajuće nježnim, duhovitim i dirljivim stihovima. Naslovi poput “Gdje počinje svijet?” ili “Otkad te nema” izazivaju žmarce i suze jer rijetko se kad srećemo s toliko iskrenim, direktnim, beskompromisnim, strastvenim pristupom. Jurkasovo štivo “Volim te” je svojevrsno pomirenje sipanja zapisa uličnog pjesnika i najromantičnijeg renesansnog pisca, pod pretpostavkom da se renesansa događa u 21. stoljeću. Nešto je između dva Charlesa, Baudlairea i Bukowskog, jedine pjesme Mome Kapora “Rat” ili poezije Antuna Branka Šimića. Pjesme su pune ritma, riječi vrludaju od rima do nevezanog stiha, rečenice su povremeno divlje, povremeno divne, povremeno namjerno patetične, svakodnevne i susjedne. Neke od njih su već uglazbljene, a neke će biti na novim albumima. Neke će zauvijek ostati papiru ili internetu.

Recept za strast ne postoji, netko je ima, rađa se s njom, a ako su pjesme o ljubavi pisane s mišlju na konkretnu osobu radi se o vrlo sretnoj ženi ili djevojci. Ako je pak posvećena generalno ženskom rodu, čini se da čitateljice imaju kandidata za novog omiljenog pjesnika. Iznimno čitljiv i tečan, svakodnevan, a opet izazovan i razoružavajući u svojoj iskrenosti i posvećenosti stihova. Njegove su pjesme i rečenice po formi nesvrstane, dugačke su, kratke su, obgrljene, svezane, slobodne, ali prvenstveno iznimno životne, pune krvi i mesa. Pune sadržaja i lijepih impresija. On baca stihove kao slikar koji izbacuje svoje najtoplije boje. Kada bi se više ovoliko srčanih pjesnika pojavilo na sceni za poeziju ne bi bilo niti krize niti recesije i mogli bismo s pravom govoriti o novom uzletu umjetnosti lijepo pisane i proživljene riječi. Njemu naprosto vjerujete, dajete mu se istom strašću kako se on prosuo pred vama”. (Ljerka Bralić, prof. hrvatskog i književnosti)